dr. sc. Darko Znaor
Filozofija i kozmologija
Stranica je u izradi!
Stranica je u izradi!
 | Osobe čija djela i učenje me posebice nadahnjuju:
|
PJESMA
MOGA JA
Pobjedio sam! - Našo sam te napokon,
Moj željkovani hljebe!
Nađoh te, kad sam najdublje prekopao,
Ko njivu samog sebe;
Pa, svjestan snage, što se ko val propela
Mog bića sa tamnog dna,
Ko perce s luka, ja ću u svjet baciti
Pjev nov o svome Ja.
Oh, slava Meni! - Ja sam bio nekada
Bus na dnu luga hladna,
I golem plod na grani sagilarije,
I zvijer zla i jadna;
Dažd ljut me bio, močvara me gušila,
I davio me prah;
Na svakoj stazi, ko dva lava, čekahu
Na mene glad i strah.
Ja više ne znam, što sam negda trpio;
Al na dnu puti moje
Strah, bol i bijes ja sam dugo osjećo
I ljute vodih boje
U sebi, dok sam zvjerku svlado iskonsku,
Sjen mračnu moga Ja,
I kroz sto sam se klanaca proturao
Na sunce, koje sja.
Pobjedio sam! - Ja sam uvjek živio
U travi, zvjerki, liti;
A besmrtan ko Bog i ko materija
I odsad ja ću biti,
Jer, malen kozmos u tom veljem svemiru,
Što pod vrh njegov dođoh,
U sebi nosim sve zemaljske stihije,
Kroz koje rastuć prođoh.
Ja više nisam samo dio nečega,
Počela nekih splet,
No šaka praha, koja nosi, čarobna,
U sebi čitav svjet:
U meni svi su povjetarci proljetni
I jesenje oluje,
I vjetri, koji kroz trščake sumorne
U mjesečini uje;
U meni sva je mekost gline, kremena
Tvrdoća, mrzlost leda;
I slanost soli, trpkost žuči, pelina
Gorčina, sladost meda;
Znam lavlju gordost, i svu zlobu lisičju,
I podlost hladnih guja,
Strah zečeva, i srdžbu divljih jastreba,
I slatki bol slavuja.
Ja znadem sve. U meni sve se skupilo,
Jer ja sam kaplja, žeta
Svemira ovog iz ploda najzrelijeg,
Iz jezgre cjelog svjeta.
Pobjedio sam! - spoznao sam napokon
I otkud sam, i tko sam,
I kamo idem, i znam, kakvo bogatstvo
U biću svome nosam.
I ja se više svoga blata ne sramim;
Znam, čemu, i od česa
Taj mutni talog, iz kog se je vinuo
Cvjet čarni do nebesa.
Da, ja sam potpun! - mrak i svjetlo; led
I plamen; zvijer, čovjek,
I anđeo, - a što sam danas, malo je,
Jer mjenjat ću se dovjek,
Pa i sam ne znam, u što će me stvoriti
Sni vedri, čas sjajni,
Toliko kad me u visinu dignuše
Dni hladni, mračni, vajni.
I slava Meni! - Nema više stradanja,
Da za stup crn me vežu;
Sad nema više konopa i kolana,
Da s tjelom i duh stežu,
Ja više nisam samo broj u čoporu,
Što vođ ga nekud vodi;
I nisam više kamen među kamenjem
I jedna kap u vodi:
Ja jesam Ja: os svemu, što se okreće
I vrti oko mene;
Sva dobra jesu - traci moje svjetlosti,
Sva zla su - moje sjene.
I ja već mogu da sam živim. - Čopori
Vi sivi, jata, stada,
I rojevi, i družine i gomile,
Sve vas ja mrzim sada!
Ja ne ću jarma, što se pravo ne vidi,
Al teži je od sviju!
I ukraj puta neću vrela prljavog
Iz kojeg svi piju!
U meni samom čisti vrutak izvire,
Što gasi moju žeđu,
Ko svilna buba sam iz sebe izvlačim
Za sne mi tanku pređu.
I našo sam te, našo sam te napokon,
Moj hljebe željkovani!
Ja sada znadem, čime će me hraniti
Svi moji novi dani.
Pa u čas, kad se opet kupi gomila
Da zakon sebi da,
Visoko bacam, ko s tetive strelicu,
Pjev nov o mome Ja.
Vladimir Nazor
Pobjedio sam! - Našo sam te napokon,
Moj željkovani hljebe!
Nađoh te, kad sam najdublje prekopao,
Ko njivu samog sebe;
Pa, svjestan snage, što se ko val propela
Mog bića sa tamnog dna,
Ko perce s luka, ja ću u svjet baciti
Pjev nov o svome Ja.
Oh, slava Meni! - Ja sam bio nekada
Bus na dnu luga hladna,
I golem plod na grani sagilarije,
I zvijer zla i jadna;
Dažd ljut me bio, močvara me gušila,
I davio me prah;
Na svakoj stazi, ko dva lava, čekahu
Na mene glad i strah.
Ja više ne znam, što sam negda trpio;
Al na dnu puti moje
Strah, bol i bijes ja sam dugo osjećo
I ljute vodih boje
U sebi, dok sam zvjerku svlado iskonsku,
Sjen mračnu moga Ja,
I kroz sto sam se klanaca proturao
Na sunce, koje sja.
Pobjedio sam! - Ja sam uvjek živio
U travi, zvjerki, liti;
A besmrtan ko Bog i ko materija
I odsad ja ću biti,
Jer, malen kozmos u tom veljem svemiru,
Što pod vrh njegov dođoh,
U sebi nosim sve zemaljske stihije,
Kroz koje rastuć prođoh.
Ja više nisam samo dio nečega,
Počela nekih splet,
No šaka praha, koja nosi, čarobna,
U sebi čitav svjet:
U meni svi su povjetarci proljetni
I jesenje oluje,
I vjetri, koji kroz trščake sumorne
U mjesečini uje;
U meni sva je mekost gline, kremena
Tvrdoća, mrzlost leda;
I slanost soli, trpkost žuči, pelina
Gorčina, sladost meda;
Znam lavlju gordost, i svu zlobu lisičju,
I podlost hladnih guja,
Strah zečeva, i srdžbu divljih jastreba,
I slatki bol slavuja.
Ja znadem sve. U meni sve se skupilo,
Jer ja sam kaplja, žeta
Svemira ovog iz ploda najzrelijeg,
Iz jezgre cjelog svjeta.
Pobjedio sam! - spoznao sam napokon
I otkud sam, i tko sam,
I kamo idem, i znam, kakvo bogatstvo
U biću svome nosam.
I ja se više svoga blata ne sramim;
Znam, čemu, i od česa
Taj mutni talog, iz kog se je vinuo
Cvjet čarni do nebesa.
Da, ja sam potpun! - mrak i svjetlo; led
I plamen; zvijer, čovjek,
I anđeo, - a što sam danas, malo je,
Jer mjenjat ću se dovjek,
Pa i sam ne znam, u što će me stvoriti
Sni vedri, čas sjajni,
Toliko kad me u visinu dignuše
Dni hladni, mračni, vajni.
I slava Meni! - Nema više stradanja,
Da za stup crn me vežu;
Sad nema više konopa i kolana,
Da s tjelom i duh stežu,
Ja više nisam samo broj u čoporu,
Što vođ ga nekud vodi;
I nisam više kamen među kamenjem
I jedna kap u vodi:
Ja jesam Ja: os svemu, što se okreće
I vrti oko mene;
Sva dobra jesu - traci moje svjetlosti,
Sva zla su - moje sjene.
I ja već mogu da sam živim. - Čopori
Vi sivi, jata, stada,
I rojevi, i družine i gomile,
Sve vas ja mrzim sada!
Ja ne ću jarma, što se pravo ne vidi,
Al teži je od sviju!
I ukraj puta neću vrela prljavog
Iz kojeg svi piju!
U meni samom čisti vrutak izvire,
Što gasi moju žeđu,
Ko svilna buba sam iz sebe izvlačim
Za sne mi tanku pređu.
I našo sam te, našo sam te napokon,
Moj hljebe željkovani!
Ja sada znadem, čime će me hraniti
Svi moji novi dani.
Pa u čas, kad se opet kupi gomila
Da zakon sebi da,
Visoko bacam, ko s tetive strelicu,
Pjev nov o mome Ja.
Vladimir Nazor
